O strahu, snovima, vjetru i životu

Neobavezan pregled vrijedne aktualne produkcije, novijih filmskih, ali i filmoloških naslova koji zaslužuju da im se periodički vraćamo, a za početak zavređuju pažnju tijekom predstojeće nam ljetne dokolice, otvorit ćemo preporukom dvaju filmova. U nas su oba premijerno prikazana na prošlogodišnjem izdanju Zagreb Film Festivala, a ponovno ih na velikom platnu, ovaj put pod otvorenim nebom, možemo vidjeti u okviru programa Ljetni dani ZFF-a, na Ljetnoj pozornici Tuškanac od 14. do 18. srpnja.

Kadar iz filma Miroirs No. 3;

na popis za ljetno čitanje dodajte i dvije filmske knjige te kroz njih upoznajte dvojicu velikana filma – Charlieja Chaplina i Davida Lyncha

Vizualizacije sna

U pitanju su drame poetično ili barem nesvakidašnje naslovljene, pa tako Miroirs No. 3 (2025), zadnje ostvarenje jednog od najznačajnijih predstavnika Berlinske škole Christiana Petzolda, naslov duguje skladbi Mauricea Ravela, dok je kao naslov druge – Kada te je strah staviš srce u usta i nasmiješiš se (Wenn du Angst hast nimmst du dein Herz in den Mund und lächelst, 2025) – dugometražnog debija austrijske redateljice i punk glazbenice Marie Luise Lehner, poslužio citat iz romana Warum das Kind in der Polenta kocht Aglaje Veteranyi (1962–2002). Ova švicarska spisateljica i glumica rumunjskog podrijetla odrastala je nomadski, s roditeljima cirkuskim akrobatima, o čemu je i pisala u svom nagrađivanom i ekraniziranom romanesknom prvijencu za koji se, sudeći prema sadržaju i popratnim kritičkim tekstovima, čini da bi bio vrijedan prevođenja na hrvatski.

Kadar iz filma Kada te je strah staviš srce u usta i nasmiješiš se

Dok je u prvom slučaju riječ o oniričnoj drami na rubu suptilnog psihohorora koja predstavlja prepoznatljiv izdanak Petzoldove filmografije, u drugom se radi o netipičnoj coming of age drami debitantice iz malene i ne osobito utjecajne kinematografije. No takva naizgled nespojiva ostvarenja, jedno hermetično, namijenjeno zahtjevnijoj publici, a drugo lako čitljivo pa i metodološki pogodno za edukativne susrete s osjetljivom tinejdžerskom populacijom u motivsko-tematski sklop uvezuje problematika majčinstva u nepovoljnim ili čak traumatičnim okolnostima. U prvom, izazovno kriptičnom filmu gdje, dakako, ništa nije kako se čini, seoska obitelj utučena tragedijom prazninu kompenzira udomivši, ili prije prisvojivši eteričnu studenticu glasovira, slučajnu namjernicu akutno otupljenu vlastitim iznenadnim gubitkom. Djevojka se isprva nema volje vraćati svom gradskom životu pa se pasivno, poput mjesečarke, prepušta morbidnoj skrbi jedne tugom sluđene majke i njenim grozničavim nastojanjima – ne da gošći osmisli novu egzistenciju, nego da je utisne u zjapeći prostor nakon smrti njezine kćeri. Petzold mnogo polaže na kompleksnost svojih protagonistica, a nerijetko im pridaje herojske ili čak mitološke karakteristike postavljajući ih u nezavidne, pa i nejasne, gotovo onostrane situacije. Kao i prethodni njegov film Crveno nebo (Roter Himmel, 2023) i ovaj donosi kolorit i atmosferičnost sjevernjačkog ljeta, ali u pomalo starinskom, kao izvanvremenskom okviru pa će gledatelj ne jednom pomisliti da svjedoči vizualizaciji sna.

Film Kada te je strah staviš srce u usta i nasmiješiš se usredotočen je na dvanaestogodišnjakinju koja se okretno i mudro snalazi odrastajući na rubu siromaštva, uz gluhonijemu, samohranu, ali vedru majku koja se ne obeshrabruje nesređenošću svog života. Naprotiv, pomišlja pronaći partnera pa i proširiti obitelj premda materijalne uvjete za to nema, dok se djevojčica, jednako srčano, nastoji pozicionirati u novoj školi okružena privilegiranom djecom iz centra. Od onih je to malih filmova s ruba festivalske i repertoarne ponude koji se divno rastvore i nagrade gledatelja koji im među marketinški atraktivnijima pruži šansu, film o klasnom pitanju, o delikatnom periodu sazrijevanja pripadnika društveno ranjivih skupina, o zauzimanju pozicije u svijetu u koji se moralo zakoračiti bez imalo društvenog kapitala.

Oda zajedništvu i obiteljskim vrijednostima

Kad govorimo o ostvarenjima novijeg datuma u kojima se razmatra složen odnos majke i djeteta, ili pak tragičan gubitak roditelja ili djeteta, valja spomenuti i pobjednika proteklog ZFF-a, hibrid na razmeđu dokumentarnog i igranog Vjetre, pričaj sa mnom (Vetre, pričaj sa mnom, 2025) Stefana Đorđevića. Ondje mladi filmaš umjetnički rekonstruira etape obiteljskog poduhvata obnove kućice uz jezero gdje je njegova teško oboljela majka provodila svoja posljednja ljeta. Izvorno zamišljen kao intimistički hommage jednoj karizmatičnoj ženi, njezinoj energiji i simboličkoj ostavštini, elegičan, a opet topao i brbljav film prerasta u odu zajedništvu i obiteljskim vrijednostima. Red je ovdje ukazati i na doista izvanrednu dramu Za Adamovo dobro (L’intérêt d’Adam, 2025) belgijske sineastice Laure Wandel koju kritika prvoloptaški titulira nasljednicom braće Dardenne, no njezina poetika daleko je više od toga, veoma samosvojna, stamena, a istodobno suptilna.

Kad su već dva uvodna prijedloga neplanirano udarila tematski pečat čitavom tekstu, podsjetit ćemo i na Netflixov serijal Lutke od kestena (The Chestnut Man, 2021–) koji pratimo u njegovoj drugoj sezoni. Da potencijalnom gledatelju ne bismo spoilerima remetili užitak, recimo tek da je i tamo u središtu intrigantna ženska figura, policajka koja svoju neurodivergentnu tinejdžericu podiže sama, neprestano se pritom zbog prirode posla izlažući životnoj opasnosti.

Na spomenute naslove organski se nadovezuje autoreferencijalni i nažalost testamentarni film No Home Movie (2015) Chantal Akerman (1950–2015), belgijske filmašice sklone bespoštednom samoizlaganju. Na Akermanin dokumentarac upozoravamo i zato što čini svojevrsni diptih s autoričinom autobiografskom prozom Moja majka se smije (Ma mère rit, 2013) nedavno objavljenom i u nas (Bijeli val, prev. Milena Ostojić), a u zagrebačkom Dokukinu prikazan je upravo povodom promocije hrvatskog izdanja. U knjizi, kao uostalom i u filmu, autorica se oprašta od neizlječivo bolesne majke Natalije Akerman; usprkos brojnim putovanjima i dugim izbivanjima iz rodne Belgije, njeguje gotovo simbiotsku povezanost s mamom, energičnom no duboko anksioznom ženom koja se do svojih posljednjih dana pokušava iznijeti s traumom holokausta.

David Lynch i Charlie Chaplin

Ostalo nam je prostora za preporuku još dvaju filmofilima dragocjenih naslova, stoga savjetujemo da pročitate ispovjednu prozu Charlieja Chaplina Moja autobiografija (Hena Com, 2026, prev. Mirna Čubranić) u kojoj filmska ikona ispisuje svoj put od viktorijanskog Londona do ranog Hollywooda, od tegobnog odrastanja u disfunkcionalnoj obitelji do neupitnog statusa. Naposljetku, itekako vrijedna pažnje je i Soba za snove (Ljevak, 2025, prev. Vedran Pavlić) Davida Lyncha i Kristine McKenna, zanimljiv spoj memoaristike i biografije, koju Lynch supotpisuje s kritičarkom, novinarkom, usto i bliskom prijateljicom. Svoja sjećanja i impresije veliki autor izlaže pronicljivo i šarmantno, dok Kristine McKenna živo bilježi razgovore koje je vodila s njemu privatno i profesionalno važnim ljudima.